srijeda, 19.07.2006.
Novo viteštvo
Kad se osvrnemo na povijest ratovanja i na vojne sile svih onih zemalja i naroda koji su ostali zapamćeni kao osvajači i ratnici, u svakoj od njih vidimo da se sastojala od običnih vojnika, prašinara, i specijalnih jedinica, elite. Svaka vojska u svom je sastavu imala onaj dio koji se smatrao najpouzdanijim, jer je bio obučen za specijalne zadatke, takve kakve nisu mogli obavljati obični vojni odredi. Od perzijskih besmrtnika, grčkih hoplita, Aleksandrovih «drugova», rimskih pretorijanaca, francuskih kraljevskih mušketira, japanskih samuraja razlikuju se elitne jedinice koje nisu služile nikome, jer su imale potpunu slobodu. Templari, ratnici kakve je želio u svojim redovima svaki levantski knez, pa i europski vladar, nisu odgovarali niti jednom svjetovnom autoritetu. U punom smislu tu riječi, imali su slobodu i sredstva da donose vlastite odluke, poduzimaju pohode i svrgavaju vladare, po vlastitom nahođenju i potrebi. Vitezovi templari bili su posebna vrsta ratnika, nepokolebljiva, neustrašiva sila koja bojno polje nije napuštala čak i kada je omjer neprijatelja bio tri prema jedan. Beauseant, crno-bijeli barjak, ponos templarskog reda, branio se do posljednjeg čovjeka. Veliki meštar prvi je ulazio u borbu i posljednji se povlačio. Veliki meštar de Beaujeau pao je na zidinama Acre, boreći se sa svojim malobrojnim vitezovima protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Međutim, templari nikada nisu bili krvožedni, kao ih danas neki etiketiraju. Nisu ubijali nevine, nisu imali predrasude prema ljudima druge vjere. Odbili su sudjelovati u genocidu nad katarima, jednom od najvećih zločina u povijesti. Zbog njihove hrabrosti i časti koju su pokazivali kako na bojnom polju, tako i u ophođenju sa zarobljenicima, cijenio ih je i veliki sultan Saladin, «najviteškiji musliman».
Nije tada ni čudno što Bernard od Clairvaux u svoj Hvali novom viteštvu govori o novoj vrsti ratnika, koji se bore časno i hrabro. To je doista novo viteštvo. Prije templara, viteški kodeks uopće nije postojao. Predstava o vitezovima, odvažnim oklopljenim ratnicima, hrabrima, ali časnima, suosjećajnima i zaštitnicima nejakih, dolazi od templara.
Govoreći o viteštvu, neizbježna je i legenda o vječnoj misiji svakog viteza, borbi u ime odabrane gospe i potraga za Gralom, kao potraga za istinom. Svaki templar borio se za gospu, Crnu Gospu, svaki templar živio je za Gral, za istinu. Za istinu koju nikakva ovozemaljska sila nije mogla sakriti niti promijeniti. Legende o vitezovima koji prolaze bezbrojne prepreke kako bi pronašli Gral i vratili se svojoj gospi, zapravo je simbolična priča o templaru i njegovoj misiji. Jednom kad Gospa primi Gral, Istina postaje potpuna. Gospa ponovo dobiva svoje mjesto koje joj pripada, mjesto koje joj je crkva oduzela, nazvavši je bludnicom. Sa Gospinog lica templari skidaju ljagu, zbog čega gore. I TEGO ARCANA DEI! usudio se uzviknuti Beauseant, zbog čega ga gaziše u blatu…
Rex Mundi
četvrtak, 13.07.2006.
Strip koji na šaljiv način prikazuje pravo lice inkvizicije! Uzivajte! Inkvizitori
ponedjeljak, 10.07.2006.
Baphomet – izmišljotina ili strogo čuvana tajna?
Templari su bili optuženi da su se odricali Isusa Krista, smatrajući ga lažnim prorokom i «mladom laži», a da su istovremeno obožavali idola nazvanog Baphomet. Do danas nismo načisto s time što je Baphomet i kako se našao u optužnici. Prva likovna predstava Baphometa, nastala u 19. stoljeću, prikazivala je tog idola kao bradatog jarca sa krilima, dojkama i pentagramom (petokrakom zvijezdom) na čelu. Sliku je izradio okultist Eliphas Levi i ona je postala, u 20. stoljeću, prikaz samog Sotone, u pentagramu čiji je peti vrh okrenut nadolje. Jasno da ništa ne potvrđuje kako je Baphomet koji su Templari navodno obožavali izgledao tako. U optužnici se navodi kako je idol glava od pozlaćenog srebra, ženska glava, nazvana Caput LVIIIm – m se treba shvatiti kao astrološki znak za djevicu – što bi u prijevodu glasilo «glava pedeset i osme djevice». U njoj su se čuvale kosti, ženske kosti.
Postoje brojne teorije o podrijetlu glave i njezinoj namjeni. Neke od njih su doista fantastične. Prema nekim istraživanjima, Templari su se odmetnuli od službenog učenja katoličke crkve, prihvativši johanitsku herezu, prema kojoj je pravi Mesija bio Ivan Krstitelj. Oni su poštovali i obožavali njegovu odrubljenu glavu. Po drugoj teoriji, bila to glava prvog velikog meštra, Huguesa de Payena, čuvana u Torinskom platnu, za koji je dokazano da potječe iz 13. a ne 1. stoljeća. Napokon, glava se povezuje i sa poganskim religijama (keltskom – bog Bran i štovanje njegove odrubljene glave). Inkvizitori su pri ispitivanju spomenuli i priču koja se povezivala s Templarima. Jednom Templaru umrla je draga i on jedne noći dolazi na njezin grob, iskopa njezino tijelo i oskrnavi ga. Glas iz groba reče mu da se vrati za devet mjeseci – naći će sina. Vitez posluša i kad se ponovno vratio, pronašao je lubanju i butne kosti. Naređeno mu je da ih čuva jer će mu donijeti mnoge dobre stvari. Masonska tradicija preuzela je simbol glave i prekriženih butnih kosti, učinivši ga važnim dijelom svojih obreda.
Kod Templara je pronađena samo jedna glava, no tužitelji su inzistirali na tome da ih je bilo više i mučenjem iznuđivali priznanja kako su one tobože postavljanje pred svakog novog iskušenika, da joj se pokloni i obožava je (detaljniju raspravu o Baphometu možete pronaći pod nazivom Sudjenje).
«…prvi templar koji je sljedećeg dana doveden pred povjerenstvo, blijed od straha bacio se na koljena i izjavio da više ne može izdržati ispitivanje te da će priznati sve što žele, ako treba i da je ubio samog Isusa Krista…»
Rex Mundi
subota, 08.07.2006.
Stoljeća su prohujala....
.Sljedeće godine bit će ravno 700 godina od događaja koji su pokrenuti kako bi se usmrtio red Templara. Teroristička akcija (bez sumnje se može tako nazvati taj nelegalni ciklus uhićenja) francuskog kralja i njegovog glavnog ministra De Nogareta. Akcija je izvedena uz pomoć marionetskog pape, Klementa V, koji se pobrinuo da krvoloku Filipu IV padne u ruke i Jacques de Molay, tadašnji Veliki meštar Reda. Pod izgovorom planiranja novog križarskog rata, pozvao ga je da se iz Outremera vrati u Francusku. Za to vrijeme, De Nogaret je skupljao lažne svjedoke, lažne izjave i pripremao optužbu. Svjedoci, koji su navodno trebali na sudu iznijeti «opačine i zločine Reda Hrama», bili su izopćeni vitezovi i plaćeni kriminalci. Jedan od njih, izvjesni Floyran iz Beziersa, nastojao je okrenuti aragonskog kralja protiv Templara, ali mu to nije uspjelo. Kad je vidio da neće uspjeti odmah pokrenuti internacionalnu tužbu, okrenuo se sigurnom rješenju – psima Katoličke crkve. Inkvizitor Gillaume de Paris prihvatio se zadatka i počeo skupljati dokaze koje bi potkrijepile tvrdnju o herezi Templara (poznato?).
«14. rujna De Nogaret je svim pravosudnim tijelima u Francuskoj poslao kraljevsku zapovijed da 'uhapse sve pripadnike reda i zadrže ih u pritvoru do izvođenja pred crkveni sud, te zaplijene svu njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu'. Radilo se o zapečaćenim pismima koja se nisu smjela otvoriti do određenog datuma i koja su sadržavala detaljne upute o tome tko može sudjelovati u operaciji i na koji način treba postupati» (Vignati-Peralta, Tajne templara).
Samo dan prije uhićenja,12. listopada, Molay je pratio Filipa u pogrebnoj povorci žene kraljeva brata. U ranu zoru, 13. listopada, kraljevi službenici i inkvizitori započeli su masovna hapšenja. U Parizu je, među ostalih šezdesetak vitezova, uhvaćen i Molay. Odvedeni su pred Sveučilište gdje im je pročitana optužnica. U roku od nekoliko dana, nekoliko tisuća vitezova uhapšeno je po cijeloj Francusakoj, ali najveći broj vitezova je umaknuo, kao i blago za kojim je pohlepni kralj toliko žudio. O mogućim smjerovima bijega vitezova (Amerika, flota iz La Rochellea, Švicarska, Škotska) bit će više govora u nekom od sljedećih postova. Što se tiče blaga, smatra se kako je de Molay bio obaviješten o prepadu, pa je početkom listopada, po noći, poslao kola sa templarskim blagom (?) izvan grada. Tako je Filip uglavnom ostao bez premije koju je očekivao.
Na red su natovarene sve optužbe iz repertoara inkvizicije, kao i svjetovnog prava. Od uobičajene optužbe za herezu, do sotonizma, štovanja demona Baphometa, pljuvanja na križ i sodomije, kao i korištenja ilegalnih sredstava za postizanje materijalne koristi (kako ironično!).
Kad nisu htjeli priznati za ono što ih se teretilo, vitezovi su podvrgnuti najgorim načinima mučenja koja se mogu zamisliti. Pod takvim pritiscima bili su prisiljeni priznati, čak je i Molay priznao da je gazio križ, pljuvao po raspelu i Krista nazivao lažnim prorokom. Od mnogih vitezova mučenjem su iznuđena priznanja o obavljanju sotonističkih obreda u čast Baphometu ili glavi, kako se u procesu najčešće nazivao idol.
Nakon toga, Filip je poslao pisma europskim vladarima tražeći od njih da postupe isto. Aragonski kralj Jaimee II ponovno je odbio progoniti templare, dok je Edward II dao Filipu do znanja da neće progoniti Red bez čvrstih dokaza. On je pozivao i ostale kraljeve da ne progone Red koji je najvjerojatnije nevin, osuđen i prije nego što je javno optužen, za račun pohlepe jednog čovjeka. U Portugalu, Italiji i Njemačkoj templari su oslobođeni optužbi, iako su se tome protivili dominikanci i franjevci, ultranasilni dio crkve, pogotovo ovi prvi, koji su neizmjerno zavidjeli templarima i željeli njihovu propast.
Marionetski papa nije učinio ništa značajno kako bi zaštitio Red, bojeći se za svoj položaj. Izdao je, jednu za drugom, niz beznačajnih bula: Pastoralis preeminentiae, 22. studenog, Regnans in Coelo, 1. listopad 1311, Vox in excelso, 22. svibanj 1312., Ad Providam, 2 svibanj , Considerantes dudum.. Njima je u početku, iznosio svoju «zabrinutost» i sumnju, da bi bulom Vox in excelso napustio templare i osudio ih, raspustivši red, a Ad providam predala je njihovo vlasništvo ivanovcima, čiji se san da prigrabe templarsku imovinu nakon dva stoljeća napokon ostvario. Današnje tvrdnje kako se papa zalagao za Red i želio mu pomoći, treba smatrati samo jalovim pokušajem da se opravda katolička crkva i zaniječe njezina uloga u uništenju Reda.
1310. de Molay i zarobljeni templari odlučili su braniti Red do samog kraja. Povukli su svoja priznanja, iznuđena mučenjem i izjasnili svoju kao i nevinost ostalih templara. Novi Filipov dželat, Phillippe de Marigny, seinski nadbiskup, naredio je da se templari, koji su povukli svoja priznanja, spale kao «okorjeli grešnici». Pedeset četiri templara živi su spaljeni u Parizu.
Ostalim vitezovima, spremnim da se brane, Filip nije dozvolio da se pojave na koncilu u Vinneu, u listopadu 1311., kojem su prisustvovali vladari Engleske, Aragona, Kastilje, Portugala… Vladari su prisvojili posjede templara u svojim kraljevstvima, dok su u Kastilji posjede dobili članovi reda Calatrava. Filip je besramno zadržao 200.000 funti kao templarski dug (!) iako je Redu dugovao daleko više od navedene svote.
Došao je red na završni čin krvave drame. Red je bio poražen i bačen na koljena, i krvoločni kralj se pripremao da mu zada konačan udarac, u srce Reda – Jacquesa de Molaya.
Izveden je pred kardinalski sud zajedno sa meštrima Hugom Peraldom, Godefroiom de Charnayem i Godefroiom de Gonnevillom. Vitezovi su ostali pri svojoj tvrdnji da su nevini, nepravedno optuženi, gajeći uzaludne nade da će ih crkva osloboditi. Ali, ona je bila baklja kojom je Filip zapalio njihovu lomaču…
Godefroi Pariški, francuski pjesnik prisutan događaju, opisao je posljednje trenutke velikog Molaya i njegovih vitezova:
«Vidjevši lomaču, veliki meštar bez oklijevanja je skinuo svu svoju odjeću. Potpuno gol i smiren, polako je krenuo bez straha i ikakve srdžbe, mada su ga pokušavali grubo vući i gurati. Privezaše ga za stup, a ruke mu sputaše užetom. Tada mu se prvi put začu glas i on se obrati krvnicima govoreći: 'Pustite me da na tren skupim ruke jer ovo je najbolja prilika za to'. Zatim je pogledao okupljenu svjetinu i dodao: 'Za koji čas ću umrijeti, Bog zna bez razloga. Vjerujem da neće proći puno vremena prije nego što On svojom božanskom munjom pogodi ljude koji su nas nepravedno osudili. Umirem s tom nadom'. Ponovno se obrativši krvnicima, reče: 'Sada, prijatelji, molim vas da mi lice okrenete prema crkvi Notre Dame'. Ovi mu ispuniše molbu i, kada ga je plamen zahvatio, u tom je položaju umro tako spokojno da su svi prisutni ostali
zapanjeni.» Bilo je to na otočiću usred Pariza. Bio je ponedjeljak, 18. ožujak 1314. Samo mjesec dana kasnije, umro je Klement V. , nakon njega je Filip 29. studenog nastradao i poginuo u lovu, a smrt nisu izbjegli ni Nogaret ni Marigny, koji je spaljen zbog čarobnjaštva. Svi sinovi Filipa IV, tri princa, umrli su jedan za drugim, neobjašnjivom smrću, čime se ugasila dinastija Capet. Je li se to veliki meštar vratio da ispuni svoju kletvu?
Pet stoljeća nakon de Molayeve smrti, srušena je Bastilja, tamnica u kojoj je veliki meštar bio zatočen, a 1793., odrubljena je glava Luju XVI. Radostan povik «Jacques de Molay, osvećen si!» oteo se iz nečijeg grla dok je Lujev dželat pokazivao razjarenom narodu glavu smaknutog kralja. Još jedan dio kletve ostvaren. Ostaje još jedan dio, još jedan krvnik koji mora polagati račune za svoja zlodjela. Only one more to go…
Rex Mundi
četvrtak, 06.07.2006.
Uvodna riječ
Ovaj blog ima namjeru. I cilj. Ozbiljan, ako ne veliki. Dovoljno je samo reći da je on pokušaj da se ime templara prestane vući po blatu i klevetati na najgore moguće načine. Vrijeme je za istinu, vrijeme je da stari "autoriteti padnu", kao i njihove licemjerne maske. Isti moralni "autoriteti" koji su jednu od najvećih naprednih snaga čovječanstva pokušali iskorijeniti. Ali, nisu uspjeli, niti će uspjeti...
Pozivam sve koji žele da mi se pridruže. Na ovom blogu moći će objaviti svoja razmišljanja, saznanja, želje... svi oni koje fascinira vječna zagonetka vitezova Hrama!
